Apple je 2020. najavio prelazak na vlastite Apple Silicon čipove za napajanje Apple računala i zamjenu Intelovih procesora. Čak smo i ove godine vidjeli trio Mac-ova s originalnim M1 čipom, od kojeg nam je Apple doslovno oduzeo dah. Vidjeli smo relativno fundamentalno povećanje performansi i polako nezamislivu ekonomiju. Gigant ga je zatim podigao na potpuno novi nivo sa naprednijim čipovima M1 Pro, Max i Ultra, koji mogu pružiti uređaju zadivljujuće performanse uz nisku potrošnju.
Apple Silicon je doslovno udahnuo novi život Mac računarima i započeo novu eru. Njihove najveće probleme rješavao je često nedovoljnim performansama i stalnim pregrijavanjem, što je bilo uzrokovano neodgovarajućim ili pretankim dizajnom prethodnih generacija u kombinaciji sa Intel procesorima, koji su se u takvim uslovima rado pregrijavali. Na prvi pogled, prelazak na Apple Silicon deluje kao genijalno rešenje za Apple računare. Nažalost, ne kažu uzalud da nije zlato sve što blista. Tranzicija je sa sobom donijela i brojne nedostatke i, paradoksalno, lišila Macyja suštinskih prednosti.
Apple Silicon donosi brojne nedostatke
Naravno, od dolaska prvih Appleovih čipova, bilo je govora o nedostacima vezanim za korištenje drugačije arhitekture. Pošto su novi čipovi izgrađeni na ARM-u, sam softver se takođe mora prilagoditi. Ako nije optimiziran za novi hardver, prolazi kroz takozvanu Rosettu 2, koju možemo zamisliti kao poseban sloj za prevođenje aplikacije tako da čak i noviji modeli mogu to podnijeti. Iz istog razloga smo izgubili popularni Bootcamp, koji je Appleovim korisnicima omogućio da instaliraju Windows uz macOS i lako prelaze između njih prema svojim potrebama.
Međutim, mi smatramo (ne)modularnost osnovni nedostatak. U svijetu desktop računara, modularnost je sasvim normalna, omogućavajući korisnicima da slobodno mijenjaju komponente ili ih ažuriraju tokom vremena. Situacija je mnogo gora sa laptopima, ali bi tu ipak našli neku modularnost. Nažalost, sve ovo pada dolaskom Apple Silicon-a. Sve komponente, uključujući čip i objedinjenu memoriju, su zalemljene na matičnu ploču, što im obezbeđuje munjevitu komunikaciju i samim tim brži rad sistema, ali istovremeno gubimo mogućnost da intervenišemo u uređaju i eventualno promenimo nešto od njima. Jedina opcija za podešavanje konfiguracije Maca je kada ga kupimo. Nakon toga jednostavno nećemo ništa raditi s unutrašnjošću.
Mac Pro problem
Ovo dovodi do veoma fundamentalnog problema u pitanju Mac Pro. Apple već godinama ovaj računar predstavlja kao zaista modularno, jer njegovi korisnici mogu mijenjati, na primjer, procesor, grafičku karticu, dodati dodatne kartice poput Afterburnera prema vlastitim potrebama i općenito imaju odličnu kontrolu nad pojedinačnim komponentama. Tako nešto jednostavno nije moguće sa Apple Silicon uređajima. Stoga je pitanje kakva budućnost čeka pomenuti Mac Pro i kako će se stvari s ovim računarom zapravo odvijati. Iako nam novi čipovi donose odlične performanse i niz drugih prednosti, što je briljantno posebno za osnovne modele, možda i nije tako prikladno rješenje za profesionalce.
Nažalost, slažem se.
Nemodularnost i ograničene mogućnosti korišćenja aplikacija, kada već nisu sve podržane sa M1/2 (nažalost, čak ni sa Rosettom) bio je razlog zašto sam izabrao Windows.
Spomenuo bih još jedan nedostatak, a to je podrška. U slučaju Mac računara sa Intel-om, bilo je moguće instalirati noviji OS nakon prestanka službene podrške zbog univerzalnog skupa instrukcija x86, a 95% stvari je radilo bez problema, uključujući aplikacije. Korisnik je tako mogao instalirati najnoviji MacOS čak i na 15 godina star MacBook. Isto važi i za stare Windows računare, kada Windows 11 radi bez problema čak i na hardveru starom 20 godina. U Apple Silicon-u, međutim, pokretanje operativnog sistema je u rukama iBoot-a umjesto UEFI-ja, tako da je pokretanje operativnog sistema kao na iPhone-u i iPad-u. Nakon Appleovog prestanka podrške, ne postoji način da se učita nepodržani operativni sistem, tako da će uređaji biti podložni postepenom gubitku kompatibilnosti aplikacija i njihovom prestanku.
Istina je. U svakom slučaju, mislim da je dovoljno mudrih ljudi već razmislilo o tome i da će ovaj problem biti riješen u budućnosti. još ne znamo kako. ali pošto se ovaj problem pojavio, doći će vrijeme da se riješi.
Ja se lično ne petljam u M1atd, da, testovi blablabla.. ali u stvarnom radu nema razlike - barem od onoga što sam ja vidio. Radim uglavnom u Motion-u i FCPx-u, a kada uvijek imam promocije u HD in Motion-u, M1 se ponaša gotovo identično kao Intel i macmini18, tako da je potrebno isto vrijeme za renderiranje pregleda i uopće ne govorim o efektima , tamo je jednako očajan kao i kod UHD Graphics 630, što je stvarno cool. Demonstracije na Jutjubu, da je izvoz gotov u trecini vremena itd., ne treba mi, jer je izvoz vec gotov i mogu da se opustim u medjuvremenu :) A modularnost je stvarno veliki problem, Vjerujem da ne bi bio problem napraviti to na način da se ploče jednostavno mijenjaju direktno iz Applea - kao kartice na matičnoj ploči, ali Appleu se to ne sviđa, jer žele da kupimo sve nove mašine vrijeme :)
U "pravom radu" nema razlike. 🤣🤣🤣 Bacanje lopate vam zaista neće pomoći više od zastarjelog modela sa informacijama. Međutim, ako radite sa računarom, to čini ogromnu razliku. Prešao sam sa intel pro 2020 na m1 13 pro i sada 14pro i to su generacijske razlike. Performanse ne trebam ni spominjati, ali samo trajanje baterije i performanse dovoljan su razlog za nadogradnju.
Sporazum. MacBook Pro 16 sa Intelom je izdržao oko 2 sata na bateriji, sa M1 10 sati.To je jedna fundamentalna razlika.
Ja to sve razumijem, a kada je riječ o stvarnom radu, mislim da jednostavno tokom sklapanja, testiranja i kreiranja trebate bilo šta raditi u AppleMotionu, tako da M1 to neće pokazati. Smatram da je ovo nešto važnije od izvoza, nemam baterijsku lampu u svom macminiju. Radili smo na cca 7-8 mašina za jabuke i samo jednom sam osetio značajan rascep tokom sklapanja i to je smeće mc pro :)
Tako da ću biti slobodan da se ne složim i sa ovim:
– Još uvijek imam 2 MacBook-a
— i9 16“ u punoj vatri
— M1 16” u umjerenoj vatri
Na tom Intelu je FCPX potpuno neupotrebljiv od samog početka. Ventilatori podižu mašinu iznad stola i korisnički interfejs brutalno zaostaje. Ne može se koristiti! Klik na nešto zahtijeva od njih da skroluju, sačekaju sekundu da se korisnički interfejs stabilizuje i onda kliknu - inače ću kliknuti!
Prelazak na M1 je za mene bilo pravo čudo. Sve je savršeno glatko i potpuno nečujno…
Prema mom ličnom iskustvu, sa M1 arhitekturom, Apple je zaista još jednom skočio ispred sveta – dobro, jer će Intel morati da počne da pokušava (one probleme sa pregrijavanjem i kasnijim padom performansi imaju i slično napuhani korporativni DELL-ovi sa W10).
Pitam se kada su zadnji put MBP bili modularni. Memorija je problem već najmanje 9 godina otkako radim na njima.
Sada imam M1 Max i ne mogu se žaliti :-)
Nova era MacBook-a počinje 2008. godine - tada je stigao prvi Unibody MacBook Pro, koji je još uvijek imao bateriju koju može zamijeniti korisnik, a disk formata 2,5" i RAM memoriju, koji su bili u dva slota, mogli su se zamijeniti bez ikakvih problema. Disk je koristio SATA magistralu i mogao se zamijeniti drugim 2,5″ drajvom. Čak i osnovni model sa 4GB RAM-a mogao bi se nadograditi na 16GB RAM + 2TB/4TB SSD. Od 2009. godine baterija je i dalje bila zamjenjiva, ali je donji poklopac morao biti uklonjen. Zatim su 2012. došli Retina modeli, koji su već imali zalijepljenu bateriju, a ne zašrafinu, tako da je lako zamijeniti samo cijeli oslonac za dlan i tastaturu, a RAM je također bio na ploči. Disk je bio brzi NVMe u slotu i mogao se kupiti adapter koji bi mi omogućio da povežem klasični M.2 NVMe drajv, tako da je SSD i dalje bio proširiv. Od 2016. postoji i skladištenje na ploči, a MacBook tako po prvi put postaje potrošački proizvod s ograničenim vijekom trajanja - za razliku od svih ostalih komponenti, SSD se troši tokom upotrebe i ima unaprijed određen vijek trajanja - klasično oko 200-300 TBWrita (RAM, CPU i cijeli ostatak ploče imaju praktički neograničen vijek trajanja ako ne sadrže strukturne nedostatke i rade u pravom okruženju). Očigledno je Apple konačno shvatio problem sa Mac Studijom, gdje su SSD moduli već u utoru, pa ovca može biti cijela, a vuk pun - ploča ima dug vijek trajanja i memorija je neproširiva (stavljaju SSD kontroler na ploči da niko ne može nadograditi), ali ploča možda neće umrijeti nakon 3-5 godina korištenja zajedno sa SSD modulima.
Po mom mišljenju, to se lako može skalabilno - jednostavno ćete moći kupiti/zamijeniti broj jezgara za CPU ili grafiku, a možda će postojati i slotovi za kartice treće strane.
Pa ne znam, još jedan članak o ničemu... nemogućnost instaliranja Windowsa i nedostatak softvera su ništa u poređenju sa svim prednostima koje Apple procesori nude - brutalne performanse, super niska potrošnja (pa i odlično trajanje baterije) ,ne grije,mogucnost pokretanja Apple aplikacija na Macu,odlicna optimizacija softvera+hardvera zahvaljujuci cinjenici da oba izdaje Apple..za mene jasno osvajam silikonske procesore od Applea u potpunosti
Tako da bi bilo čudno da se apple aplikacije ne mogu pokrenuti na mac-u :-D Vjerovatno ste mislili na mobilne aplikacije...
Windows se može pokrenuti preko Parallels-a i radi sasvim dobro, čak i igre (podržane). Za mene, na primjer, World of Tanks radi brže na Mac Book Pro M1 preko Parallels-a nego na Mac Book Pro 16 u matičnom Windows-u, a obožavatelji ne moraju trčati tako da se osjećate kao da ste pored aviona koji leti isključeno :-).