Zatvori oglas

Kada se prvi iPhone pojavio na Macworld-u 2007. godine, posmatrači su bili zadivljeni i glasno "vau" se moglo čuti širom dvorane. Tog dana počelo je da se piše novo poglavlje o mobilnim telefonima, a revolucija koja se tog dana dogodila zauvek je promenila lice mobilnog tržišta. Ali do tada, iPhone je prošao trnovit put i ovu priču želimo podijeliti s vama.

Sve je počelo 2002. godine, ubrzo nakon lansiranja prvog iPod-a. Čak i tada, Steve Jobs je razmišljao o konceptu mobilnog telefona. Vidio je mnoge ljude kako odvojeno nose svoje telefone, BlackBerry uređaje i MP3 plejere. Uostalom, većina njih bi radije imala sve u jednom uređaju. Istovremeno, znao je da će svi telefoni koji bi bili i muzički plejer direktno konkurirati njegovom iPodu, tako da nije sumnjao da mora ući na tržište mobilnih uređaja.

U to vrijeme, međutim, mnoge su mu prepreke stajale na putu. Bilo je jasno da će telefon biti nešto više od uređaja sa MP3 plejerom. To bi trebao biti i mobilni internet uređaj, ali tadašnja mreža nije bila spremna za to. Druga prepreka je bio operativni sistem. IPod OS nije bio dovoljno sofisticiran da se nosi sa mnogim drugim funkcijama telefona, dok je Mac OS bio previše složen da bi se mogao nositi sa mobilnim čipom. Osim toga, Apple bi se suočio sa jakom konkurencijom poput Palm Treo 600 i RIM-ovih popularnih BlackBerry telefona.

Ipak, najveća prepreka su bili sami operateri. Oni su diktirali uslove za mobilno tržište i telefoni su se praktično pravili po narudžbini. Nijedan od proizvođača nije imao dovoljno prostora da napravi telefone koji su bili potrebni Appleu. Operateri su na telefone više gledali kao na hardver preko kojeg ljudi mogu komunicirati preko svoje mreže.

U 2004. godini, prodaja iPoda dostigla je udio od oko 16%, što je bila važna prekretnica za Apple. Međutim, u isto vrijeme, Jobs je osjetio prijetnju od sve popularnijih telefona koji rade na brzoj 3G mreži. Uskoro su se trebali pojaviti telefoni s WiFi modulom, a cijene diskova za pohranu su nezaustavljivo padale. Prethodnu dominaciju iPod-a bi stoga mogli ugroziti telefoni u kombinaciji sa MP3 plejerom. Steve Jobs je morao djelovati.

Iako je u ljeto 2004. Jobs javno porekao da je radio na mobilnom telefonu, udružio se sa Motorolom kako bi zaobišao prepreku koju su postavili operateri. Izvršni direktor u to vrijeme bio je Ed Zander, bivši Sun Microsystems. Da, isti Zander koji gotovo uspješno kupio Apple prije nekoliko godina. U to vrijeme Motorola je imala veliko iskustvo u proizvodnji telefona i prije svega imala je vrlo uspješan model RAZR, koji je nosio nadimak „Žijač“. Steve Jobs je sklopio dogovor sa Zandlerom, s Appleom koji je razvio muzički softver, dok su se Motorola i tadašnji operater, Cingular (sada AT&T), dogovorili oko tehničkih detalja uređaja.

Ali, kako se pokazalo, saradnja tri velike kompanije nije bila pravi izbor. Apple, Motorola i Cingular su imali velikih poteškoća da se dogovore o gotovo svemu. Od načina na koji će se muzika snimati na telefon, preko načina na koji će se čuvati, do načina na koji će logotipi sve tri kompanije biti prikazani na telefonu. Ali najveći problem sa telefonom je bio njegov izgled – bio je zaista ružan. Telefon je lansiran u septembru 2005. godine pod imenom ROKR sa podnaslovom iTunes phone, ali se ispostavilo kao veliki fijasko. Korisnici su se žalili na malu memoriju koja je mogla primiti samo 100 pjesama, a ubrzo je ROKR postao simbol svega lošeg što je mobilna industrija u to vrijeme predstavljala.

No, pola godine prije lansiranja, Steve Jobs je znao da put do mobilnog ugleda nije preko Motorola-e, pa je u februaru 2005. počeo tajno sastajati se s predstavnicima Cingulara, koji je kasnije preuzeo AT&T. Jobs je u to vrijeme dao jasnu poruku zvaničnicima Cingulara: "Imamo tehnologiju da stvorimo nešto zaista revolucionarno što će biti svjetlosnim godinama ispred drugih." Apple je bio spreman sklopiti višegodišnji ekskluzivni ugovor, ali se u isto vrijeme pripremao da mora zadužiti mobilnu mrežu i tako postati u suštini samostalan operater.

U to vrijeme, Apple je već imao dosta iskustva sa ekranima osjetljivim na dodir, budući da je već godinu dana radio na displeju tablet računara, što je bila dugoročna namjera kompanije. Međutim, još nije bilo pravo vrijeme za tablete, a Apple je svoju pažnju radije usmjerio na manji mobilni telefon. Osim toga, u to vrijeme uveden je čip o arhitekturi ARM11, koji bi mogao da obezbedi dovoljno snage za telefon koji bi takođe trebalo da bude prenosivi internet uređaj i iPod. Istovremeno je mogao garantovati brz i nesmetan rad cijelog operativnog sistema.

Stanu Sigmanu, tadašnjem šefu Cingulara, svidjela se Jobsova ideja. U to vrijeme, njegova kompanija je pokušavala da gurne nove planove za podatke korisnicima, a s pristupom Internetu i kupovinom muzike direktno s telefona, Appleov koncept se činio kao odličan kandidat za novu strategiju. Međutim, operater je morao promijeniti davno uspostavljeni sistem, koji je uglavnom imao koristi od višegodišnjih ugovora i minuta provedenih na telefonu. Ali prodaja jeftinih subvencionisanih telefona, koja je trebalo da privuče nove i sadašnje kupce, polako je prestala da funkcioniše.

Steve Jobs je u to vrijeme učinio nešto bez presedana. Uspio je dobiti slobodu i potpunu slobodu u razvoju samog telefona u zamjenu za povećanje brzine prijenosa podataka i obećanje ekskluzivnosti i seksipilnosti koje je proizvođač iPoda predstavio. Osim toga, Cingular je trebao platiti desetinu na svaku prodaju iPhonea i svaki mjesečni račun kupca koji je kupio iPhone. Do sada nijedan operater nije dozvolio ništa slično, što je čak i sam Steve Jobs vidio tokom neuspješnih pregovora sa operaterom Verizon. Međutim, Stan Singman je morao uvjeriti cijeli odbor Cingulara da potpiše ovaj neobičan ugovor s Jobsom. Pregovori su trajali skoro godinu dana.

Prvi dio | Drugi dio

Izvor: Wired.com
.