Zatvori oglas

Trenutno se čini da se era licenciranog softvera na čelu sa Microsoft Windowsom, koja je ovdje prevladavala nekoliko decenija, zauvijek završava. Donedavno se licencirani softverski model smatrao jedinim mogućim načinom pristupa prodaji računarske tehnologije.

Ideja da je put licenciranog softvera jedini ispravan ukorijenila se tokom 1990-ih, zasnovana na monumentalnom uspjehu Microsofta, i uvijek se dodatno potvrđivala kada su neki od integrisanih uređaja tog vremena kao što su Amiga, Atari ST, Acorn , Commodore ili Archimedes.

U to vrijeme, Apple je bila jedina kompanija koja je proizvodila integrirane uređaje bez ikakvih smetnji od strane Microsofta, a to je bilo i vrlo teško vrijeme za Apple.

Budući da je model licenciranog softvera viđen kao jedino održivo rješenje, kasnije je bilo mnogo pokušaja da se prati Microsoft i da se ide putem licenciranog softvera. Vjerovatno najpoznatiji je OS/2 iz IBM-a, ali Sun sa svojim Solaris sistemom ili Steve Jobs sa svojim NeXTSTEP-om su također došli do svojih rješenja.

Ali činjenica da niko nije uspeo da postigne isti nivo uspeha sa svojim softverom kao Microsoft sugeriše da nešto ozbiljno nije u redu.

Ispostavilo se da model licencnog softvera koji je Microsoft odabrao nije najispravnija i najuspješnija opcija, ali zato što je Microsoft uspostavio monopol devedesetih godina od kojeg se niko nije mogao odbraniti, i zato što je decenijama zloupotrebljavao svoje hardverske partnere, uspio pobijediti s vašim licenciranim softverom. U svemu tome su mu sve vrijeme pomagali mediji koji su izvještavali o svijetu tehnologije, koji su prikrivali propuste i nepoštene prakse Microsofta i uvijek ga slijepo hvalili, i sve to uprkos negodovanju nezavisnih novinara.

Još jedan pokušaj testiranja licenciranog softverskog modela došao je početkom 21-ih kada Palm nije uspio u prodaji svog Personal Digital Assistant-a (PDA). Tada su svi savjetovali Palmu, na osnovu sadašnjeg trenda, upravo ono što bi savjetovao Microsoft, a to je da svoje poslovanje podijeli na softverski i hardverski dio. Iako je u to vrijeme osnivač Palma Jeff Hawkins uspio iskoristiti strategiju sličnu Appleovoj kako bi došao na tržište sa Treosom, odnosno pionirom među pametnim telefonima, nadolazeće praćenje Microsoftovog modela dovelo je Palm do ruba propasti. Kompanija se podijelila na softverski dio PalmSourcea i hardverski dio PalmOne-a, a jedini rezultat je bio da su korisnici zaista zbunjeni i da im to svakako nije donelo nikakvu korist. Ali ono što je na kraju potpuno ubilo Palma je zapravo iPhone.

Krajem 1990-ih, Apple je odlučio učiniti nešto potpuno nečuveno u vrijeme kada je dominirao licencirani softver, a to je proizvodnja integriranih uređaja. Apple se, pod vodstvom Stevea Jobsa, fokusirao na nešto što niko u kompjuterskom svijetu nije mogao ponuditi u to vrijeme - inovativnu, kreativnu i čvrstu vezu između hardvera i softvera. Ubrzo je došao do integrisanih uređaja kao što su novi iMac ili PowerBook, koji više nisu bili samo uređaji nekompatibilni sa Windowsom, već i iznenađujuće inovativni i kreativni.

Međutim, 2001. godine Apple je osmislio tada potpuno nepoznat iPod uređaj, koji je do 2003. godine uspio osvojiti cijeli svijet i donijeti enormne profite Appleu.

Uprkos činjenici da su mediji koji izvještavaju o svijetu kompjuterske tehnologije odbijali da uzmu u obzir smjer u kojem su te tehnologije počele ići, budući razvoj Microsofta polako je postajao jasan. Stoga je između 2003. i 2006. počeo raditi na vlastitoj varijaciji na temu iPoda kako bi 14. novembra 2006. predstavio svoj Zune plejer.

Niko se, međutim, ne može iznenaditi da je Microsoft tako loše prošao na polju integrisanih tehnologija kao i Apple na polju licenciranog softvera, pa je Zune bio praćen sramotom u svim svojim generacijama.

Međutim, Apple je otišao dalje i 2007. godine predstavio prvi iPhone, koji je u roku od četvrt godine nadmašio Microsoftove pokušaje licenciranog softvera za Windows CE/Windows Mobile mobilne telefone.

Tako da Microsoft nije imao izbora nego da kupi kompaniju za pola milijarde dolara, zahvaljujući kojoj bi mogao krenuti putem integrisanih mobilnih uređaja. Tako je 2008. apsorbirao tada relativno popularan mobilni uređaj Danger, čiji je suosnivač Andy Rubin, koji je zapravo bio preteča Androida, jer je u softverskom dijelu bio sistem baziran na Javi i Linuxu.

Microsoft je uradio potpuno istu stvar sa Dangerom kao i sa svim svojim akvizicijama, bezobzirno ga trpajući u grlo.

Ono što je proizašlo iz Microsofta je KIN - Microsoftov prvi integrisani mobilni uređaj koji je na tržištu trajao 48 dana. U poređenju sa KIN-om, Zune je zapravo još uvek bio ogroman uspeh.

Vjerovatno više ne iznenađuje da je, kada je Apple pustio iPad, koji je lako osvojio naklonost cijelog svijeta, Microsoft, u sprezi sa svojim dugogodišnjim partnerom HP-om, brzo požurio sa svojim odgovorom u obliku tableta Slate PC, tj. kojih je proizvedeno samo nekoliko hiljada jedinica.

I tako je samo pitanje šta će Microsoft uraditi sa umirućom Nokijom, koju trenutno gura u grlo.

Iznenađujuće je koliko su tehnički mediji bili slijepi jer nisu mogli vidjeti tekuću eroziju modela licenciranog softvera koju je Apple izazvao svojim integriranim proizvodima. Kako drugačije objasniti entuzijazam koji je novi Android pokupio od ovih medija. Mediji su ga smatrali nasljednikom Microsofta, od kojeg će Android preuzeti dominaciju licenciranog softvera.

Softverske police u Apple Store-u.

Google se udružio sa HTC-om kako bi kreirao Nexus – uređaj koji radi isključivo na Androidu. Ali nakon što je ovaj eksperiment propao, ovaj put se Google udružio sa Samsungom kako bi napravio još dva promašaja, Nexus S i Galaxy. Njegov najnoviji prodor u svijet pametnih telefona proizašao je iz partnerstva sa LG-om koji je iznjedrio Nexus 4, još jedan Nexus koji niko ne kupuje mnogo.

Ali kao što je Microsoft želio svoj dio tržišta tableta, tako je i Google želio, pa se 2011. fokusirao na modificiranje Androida 3 za tablete, ali rezultat je bio tolika katastrofa da se pričalo o tonama Nexus tableta koji će puniti skladišta raštrkana po cijelom svijetu. .

Godine 2012. Google je u partnerstvu sa Asusom osmislio Nexus 7 tablet, koji je bio toliko užasan da su čak i najzagriženiji fanovi Androida priznali da je to sramota za kompaniju. I iako je Google 2013. godine ispravio značajan dio grešaka, ne može se reći da bi iko vjerovao njegovim tabletima.

Međutim, Google ne samo da je pratio Microsoft u svom modelu licenciranog softvera i u petljama kako na polju pametnih telefona tako i na polju tableta, već ga vjerno kopira u okviru preskupih akvizicija.

Vjerujući da će se Google probiti na tržište integriranih uređaja jednako uspješno kao i Apple, kupio je Motorola Mobility 2011. za 12 milijardi dolara, ali je na kraju koštao Google mnogo više milijardi nego što bi ikada mogao zaraditi od akvizicije.

Stoga se može reći da je fascinantno kakve paradoksalne korake poduzimaju kompanije poput Microsofta i Googlea i koliko milijardi troše na postali su kompanija poput Applea, iako svi već znaju da je model licencnog softvera odavno mrtav.

Izvor: AppleInsider.com

.