Zatvori oglas

Prošlo je tačno sedam godina otkako je Steve Jobs na pozornici pred publikom predstavio iPhone, mobilni telefon koji je promijenio cijelu industriju i započeo revoluciju pametnih telefona. Konkurenti su različito reagovali na novopredstavljeni telefon, ali je njihova reakcija i brzina reagovanja odredila njihovu budućnost u godinama koje dolaze. Steve Ballmer se nasmijao sa iPhone-a i reklamirao svoju strategiju sa Windows Mobile-om. Dve godine kasnije, ceo sistem je presečen i sa trenutnim Windows Phone 8 ima udeo od nekoliko procenata.

U početku, Nokia je potpuno ignorisala iPhone i pokušala da nastavi da forsira svoj Symbian, a kasnije i verziju prilagođenu dodiru. Zalihe su na kraju pale, kompanija je prilagodila Windows Phone i na kraju prodala čitavu svoju mobilnu diviziju Microsoftu za djelić onoga što je nekada koštao. Blackberry je na adekvatan način mogao da odgovori tek početkom prošle godine, a kompanija je trenutno na ivici bankrota i zapravo ne zna šta će sa sobom. Palm je dosta žustro reagovao i uspeo da donese WebOS, koji se i dan danas hvali, a sa njim i Palm Pré telefon, međutim, usled američkih operatera i problema sa dobavljačima komponenti, kompanija je na kraju prodata HP-u, koji je zakopao cijeli WebOS, a sistem sada podsjeća na svoj nekadašnji potencijal samo na pametnim TV ekranima LG.

Google je najbrže mogao reagirati sa svojim Android operativnim sistemom, koji je stigao u obliku T-Mobile G1/HTC Dream manje od godinu i po dana nakon što je iPhone pušten u prodaju. Međutim, bio je dug put do forme Androida, koji je Google tada zvanično predstavio, a zahvaljujući knjizi Zračna borba: Kako su Apple i Google krenuli u rat i pokrenuli revoluciju također možemo naučiti nešto iza kulisa.

U 2005. godini situacija oko mobilnih telefona i operatera bila je značajno drugačija. Oligopol nekoliko kompanija koje kontrolišu mobilne mreže diktirao je čitavo tržište, a telefoni su kreirani praktično samo po nalogu operatera. Oni su kontrolisali ne samo aspekte hardvera, već i softvera i pružali svoje usluge samo u svom sandboxu. Pokušaj razvoja bilo kakvog softvera bio je manje-više gubitak novca jer nije postojao standard između telefona. Samo je Symbian imao nekoliko međusobno nekompatibilnih verzija.

U to vrijeme, Google je želio gurnuti svoju pretragu u mobilne telefone, a da bi to postigao, morao je sve komunicirati preko operatera. Međutim, operateri su preferirali melodije zvona koje su sami prodali u pretrazi, a rezultati sa Google-a su prikazani tek na posljednjim mjestima. Uz to, kompanija Mountain View suočila se sa još jednom prijetnjom, a to je bio Microsoft.

Njegov Windows CE, tada poznat kao Windows Mobile, postao je prilično popularan (iako je istorijski njihov udeo uvek bio ispod 10 procenata), a Microsoft je u to vreme počeo da promoviše sopstveni servis za pretragu, koji se kasnije transformisao u današnji Bing. Google i Microsoft su već tada bili rivali, a ako bi, s rastućom popularnošću Microsofta, pogurali pretragu na račun Googlea, a ne bi je ponudili ni kao opciju, postojao bi realan rizik da će kompanija polako izgubiti svoje jedini izvor novca u to vrijeme, koji je dolazio od oglasa u rezultatima pretraživanja. Barem su tako mislili zvaničnici Googlea. Slično, Microsoft je potpuno ubio Netscape sa Internet Explorerom.

Google je znao da će mu za opstanak u eri mobilnih uređaja biti potrebno više od obične integracije pretraživanja i aplikacije za pristup svojim uslugama. Zbog toga je 2005. godine kupio startup za Android softver koji je osnovao bivši Appleov zaposlenik Andy Rubin. Rubinov plan je bio da stvori mobilni operativni sistem otvorenog koda koji bi svaki proizvođač hardvera mogao besplatno implementirati na svoje uređaje, za razliku od licenciranog Windows CE. Guglu se dopala ova vizija i nakon akvizicije Rubina je imenovao za šefa razvoja operativnog sistema, čije je ime zadržao.

Android je trebao biti revolucionaran na mnogo načina, u nekim aspektima revolucionarniji od iPhonea koji je Apple kasnije predstavio. Imao je integraciju popularnih Google web servisa uključujući mape i YouTube, mogao je imati više aplikacija otvorenih u isto vrijeme, imao je punopravni internet pretraživač i trebao je uključivati ​​centraliziranu trgovinu s mobilnim aplikacijama.

Međutim, hardverski oblik Android telefona u to vrijeme trebao je biti potpuno drugačiji. Najpopularniji pametni telefoni u to vrijeme bili su BlackBerry uređaji, prema njihovom primjeru, prvi prototip Androida, kodnog naziva Sooner, imao je hardversku tastaturu i displej bez dodira.

Dana 9. januara 2007. Andy Rubin je bio na putu za Las Vegas automobilom da se sastane sa proizvođačima hardvera i prevoznicima. Tokom putovanja Steve Jobs je otkrio svoju kartu za tržište mobilnih telefona, što je kasnije Apple učinilo najvrednijom kompanijom na svijetu. Rubin je bio toliko impresioniran nastupom da je zaustavio auto kako bi pogledao ostatak emisije. Tada je rekao svojim kolegama u autu: „Sranje, verovatno nećemo lansirati ovaj telefon [pre]“.

Iako je Android na neki način bio napredniji od prvog iPhonea, Rubin je znao da će morati ponovo razmisliti o cijelom konceptu. Sa Androidom je prokockao ono što su korisnici voljeli kod BlackBerry telefona – kombinaciju odlične hardverske tastature, e-pošte i solidnog telefona. Ali Apple je potpuno promijenio pravila igre. Umjesto hardverske tastature, ponudio je virtuelnu, koja, iako ni približno precizna i brza, nije sve vrijeme zauzimala polovicu ekrana. Zahvaljujući interfejsu na dodir sa jednim hardverskim dugmetom na prednjoj strani ispod ekrana, svaka aplikacija može imati sopstvene kontrole po potrebi. Štaviše, Sooner je bio ružan od divnog iPhonea, koji je trebao biti nadoknađen revolucionarnim Androidom.

To je bilo nešto što su Rubin i njegov tim smatrali rizičnim u to vrijeme. Zbog velikih promjena u konceptu, Sooner je otkazan, a prototip kodnog imena Dream, koji je imao ekran osjetljiv na dodir, došao je do izražaja. Uvođenje je stoga odgođeno do jeseni 2008. Tokom njegovog razvoja, Google inženjeri su se fokusirali na sve ono što iPhone nije mogao učiniti da bi Dream dovoljno razlikovao. Uostalom, na primjer, nedostatak hardverske tastature i dalje se smatralo nedostatkom, zbog čega je prvi Android telefon ikada, T-Mobile G1, također poznat kao HTC Dream, imao izvlačenje s tipkama za kucanje i mali kotačić za pomicanje.

Nakon predstavljanja iPhonea, vrijeme je stalo kod Googlea. Najtajnovitiji i najambiciozniji projekat u Guglu, na koji su mnogi provodili 60-80 sati nedeljno više od dve godine, tog jutra je bio zastareo. Šest mjeseci rada na prototipovima, koji je trebao rezultirati konačnim proizvodom predstavljenim krajem 2007. godine, otišlo je u nepovrat, a cijeli razvoj je odgođen za još godinu dana. Rubin saradnik Chris DeSalvo je prokomentarisao: „Kao potrošač, bio sam oduševljen. Ali kao Google inženjer, mislio sam da moramo početi ispočetka."

Iako je iPhone nedvojbeno bio najveći trijumf Stevea Jobsa, izdigavši ​​Apple iznad svih drugih kompanija i danas i dalje sa više od 50 posto svih prihoda u Infinity Loop 1, bio je to udarac u rebra za Google – barem njegov odjel za Android.

.